Marcel van Beek
Preciznost neizvesnog
Marcel van Beek fotografiju gradi na granici između prepoznavanja i neizvesnosti, tamo gde prirodni oblici, materijal i slučajnost počinju da menjaju način na koji gledamo ono što mislimo da poznajemo.

Polazi od stvarnog sveta i fotografijom dovodi poznate oblike do tačke na kojoj njihovo značenje postaje manje određeno. Listovi, voda, senke, oštećene površine i promene u pejzažu zadržavaju vezu sa konkretnim svetom, dok fokus, pokret kamere, svetlost i tonalni odnosi menjaju način na koji ih opažamo. Njegovo slikarsko i scenografsko iskustvo oblikuje njegov odnos prema površini i prostoru, a interesovanje za ekologiju izoštrava njegovu pažnju prema materiji, promenama i živim sistemima.
U pentaptihu A Trance of Chlorophyll, za koji je osvojio Treću nagradu na konkursu AH Magazine Artist Award, taj pristup sažet je u pet fotografija. Listovi monstere smenjuju različite stepene jasnoće i optičke nestabilnosti, stvarajući ritmički povezanu seriju u kojoj se percepcija neprestano menja.
Vaš put do današnje fotografske prakse vodio je preko scenografije, slikarstva i grafike. Koji su aspekti tih ranijih iskustava ostali najprisutniji u načinu na koji danas gledate i oblikujete fotografiju, a šta Vam je fotografija omogućila da otkrijete što nijedan od tih medija nije mogao?

Slikarstvo i dalje ima najveći uticaj na moj rad. Još uvek razmišljam kroz površinu, tonalne odnose, polja boje i kompozicionu napetost. Scenografija je izoštrila moj osećaj za prostor, pragove i način na koji figura ili predmet mogu da unesu posebnu napetost u okruženje, dok je grafika ojačala moj osećaj za redukciju i strukturu.
Fotografija je, međutim, promenila pravac mog rada jer me je izvela iz osame ateljea. Umesto da sliku gradim iznutra, mogao sam da se susretnem sa nečim što već postoji i da na to reagujem fizički i intuitivno. Taj susret sa stvarnošću, svetlošću, vremenskim uslovima, materijom i slučajnošću postao je suštinski važan za moj rad.
Fotografija mi omogućava da otkrijem forme koje unapred ne bih mogao da zamislim, a zatim ih, kroz izbor kadra i postprodukciju, približim psihološkom ili simboličkom prostoru kojem bih nekada možda pristupio kroz slikarstvo. Zato za mene ta dva medija nisu suprotstavljena. Oni i dalje utiču jedan na drugi.
U Vašim ranijim radovima snažno su prisutni simbolizam, mračniji psihološki prostori, pragovi, senke i osećaj nečega skrivenog. Poslednjih godina Vaš rad sve neposrednije ulazi u područje ekologije, klime i naučnih istraživanja, dok se određeni motivi i načini gledanja zadržavaju. Doživljavate li to kao promenu u svom radu ili kao različite načine da istražujete pitanja koja Vas prate mnogo duže?
Za mene su to pre svega različiti pristupi pitanjima koja me već dugo zaokupljaju. Priroda i ekologija oduvek su bile prisutne u mom radu. Zadržali su se i melanholični ton, interesovanje za pragove i skriveno, kao i vizuelno nasleđe romantizma i simbolizma.

Promenili su se raspon tema i formalna sredstva. Razmena sa naučnicima i istraživanja životne sredine učinili su pitanja klime, ekoloških promena i planetarnih granica izraženijim u mom radu, dok su noviji fotografski pristupi, poput makrofotografije, bokeha, selektivnog fokusa, namernog zamućenja i apstrakcije, otvorili drugačije načine gledanja.
Ti novi pravci dodatno usložnjavaju moja ranija interesovanja, koja ostaju prisutna. Šuma, površina vode, industrijski pejzaž ili narušeni urbani prostor i dalje mogu da nose istu napetost između lepote i nelagode, prisustva i nestajanja. U svom radu vidim kontinuitet, bez jasnog prekida. Osnovna pitanja ostaju, ali je vizuelni jezik postao širi i manje vezan za doslovno prikazivanje.

Sećate li se trenutka kada ste prvi put shvatili da monstera može da postane više od pojedinačnog motiva i da iz nje može nastati čitava serija? Šta ste u toj biljci videli što Vas je navelo da nastavite da joj se vraćate?
Da, i iznenadilo me je što sam to naslutio gotovo odmah, još dok sam fotografisao. Listovi monstere već tada su se ponašali kao nešto više od botaničkih motiva. Kroz malu dubinsku oštrinu, bokeh i pokret kamere njihovi preklopljeni oblici rastvarali su se u nešto ritmično i nestabilno. Video sam da biljka može da postane polje percepcije koje prevazilazi sam motiv.
Istovremeno, na samom mestu snimanja još nisam znao da će nastati konačan rad od pet delova. To se dogodilo kasnije, tokom postprodukcije. Dok sam pregledao snimke i radio na boji, zamućenju i tonalnim odnosima, pojedine fotografije počele su da uspostavljaju međusobne veze, a serija je nastala kroz taj dijalog.
Ono što me je stalno vraćalo bila je upravo napetost između prepoznavanja i gubitka prepoznatljivosti. Monstera ostaje prisutna, ali njeni slojeviti listovi postaju pulsacije, velovi i fragmenti boje. Biljku više ne doživljavamo samo kroz njen prikaz, već kroz neku vrstu izmenjene pažnje koja taj doživljaj čini intenzivnijim.

Kada radite sa pokretom kamere, selektivnim fokusom, refleksijama i drugim postupcima čije rezultate ne možete potpuno da kontrolišete, kako prepoznajete fotografiju koju želite da zadržite?
Obično postoji trenutak kada fotografija prestane da bude samo eksperiment i počne da nosi sopstvenu napetost. Ne tražim tehničko savršenstvo niti potpunu kontrolu. Često upravo ono što nisam mogao da predvidim daje fotografiji život.
Zadržavam fotografiju kada se forma, atmosfera i višeznačnost spoje na način koji se ne može svesti na postupak kojim je nastala. Zamućenje mora da učini više od toga da jednostavno izgleda zamućeno, refleksija više od pukog udvajanja, a senka više od ukrašavanja površine. Svaki od tih elemenata mora da otvori mogućnost drugačijeg čitanja.
Pitam se i da li mi se fotografija i dalje na neki način opire nakon prvobitne privlačnosti. Ako je prebrzo razumem, obično gubim interesovanje. U ateljeu se fotografijama vraćam više puta i posmatram kako funkcionišu jedna pored druge. Ono što izdrži takvo sporije gledanje, a i dalje deluje precizno, neobično i emocionalno snažno, najčešće je ono što zadržim.
Često fotografišete ono što ostaje na periferiji ljudske pažnje: biljke, vodu, senke, površine, tragove i promene u pejzažu. Šta Vas privlači takvom načinu gledanja i da li se Vaš odnos prema onome što fotografišete menja tokom rada na jednoj seriji?
Privlače me stvari koje su fizički prisutne, a ipak ih je lako prevideti. Biljke, voda, kondenzacija, senke, oštećene površine ili sitne promene u pejzažu često otkrivaju procese koji ih nadilaze: rast, eroziju, toplotu, vreme, zanemarivanje ili prilagođavanje.
Njihovo fotografisanje zahteva sporiji oblik pažnje, a ta sporost mi je važna. Ne želim da fotoaparat samo potvrđuje ono što već znam. Tokom rada na seriji moj odnos prema motivu postepeno prerasta iz posmatranja u dijalog. Ponavljanje menja način na koji gledam.
Drvo može da prestane da bude jednostavno „drvo“ i dobije sopstveno, individualno prisustvo. Voda može da postane struktura, sećanje ili kretanje. Ožiljak u pejzažu može da postane svedočanstvo šireg ekološkog stanja. Motiv ostaje stvaran, ali što duže radim sa njim, to više slojeva asocijacija i značenja postaje vidljivo. Upravo ta promena pažnje često na kraju oblikuje seriju.
Mirroring Triangulation Ophelia Underwater Villa diagonalis
Mirroring Triangulation; Ophelia Underwater; Villa diagonalis
Vaši projekti o klimatskim promenama i planetarnim granicama često su vizuelno veoma upečatljivi, čak i kada se bave ozbiljnim ekološkim gubicima. Da li Vas ikada zabrine mogućnost da lepota fotografije ublaži stvarnost o kojoj ona govori?
Upravo suprotno. Lepotu koristim svesno, jer privlači pažnju i može da uspori sam čin gledanja. Ako je slika vizuelno privlačna, gledalac će se možda dovoljno dugo zadržati pred njom da otkrije kako je ono što je na prvi pogled delovalo lepo istovremeno nestabilno, oštećeno ili uznemirujuće.
Za mene formalna lepota naročito predstavlja jednu od strana ambivalentnosti, a ne sredstvo ublažavanja. Lepo i uznemirujuće često stoje neposredno jedno iza drugog ili su isprepleteni u istoj slici. Upravo to želim da pokažem.
U mojim radovima koji se bave životnom sredinom, prirodom, urbanim prostorom i klimom ta napetost često već postoji u samom motivu. Pejzaž može da blista, a da istovremeno bude ekološki ugrožen. Industrijska infrastruktura može da bude formalno impresivna, a sa stanovišta životne sredine prevaziđena. Tragovi razaranja mogu da stvore upečatljive vizuelne strukture. Ne mislim da umetnost mora da bira između privlačnosti i kritike. Lepota nije bekstvo od teške teme. Ona privlači gledaoca dovoljno blizu da se susretne sa njenom višeznačnošću.
Tracks Towards the Clearing Within In the Fields Oculus of the Machine
Tracks Towards the Clearing Within; In the Fields; Oculus of the Machine
Kada počnete da fotografišete, koliko rano prepoznate da nastaje nova serija? Kada ste u slučaju A Trance of Chlorophyll shvatili koje fotografije pripadaju zajedno i da će formirati konačni pentaptih?
Retko to znam na početku. Dok fotografišem, mogu da naslutim da neki motiv ima potencijal da se dalje razvija, kao što je bio slučaj sa monsterom, ali serija se obično oblikuje tek kasnije, kroz pažljivo posmatranje snimljenog materijala.
Tokom selekcije i postprodukcije postaju vidljivi odnosi između fotografija: ponavljanja, kontrasti, tonalni odjeci, promene razmere i ritma. Kod A Trance of Chlorophyll pentaptih mi se razjasnio tek kada sam uočio određenu simetriju boje i forme između pet radova.
Konačan izbor nije predstavljao jednostavno pet najboljih fotografija posmatranih zasebno. Morale su da stvore sekvencu zasnovanu na ravnoteži, ponavljanju i varijacijama, tako da svaka fotografija menja način na koji se čita sledeća. U središtu serije nalazi se namerno izvedena tonalna inverzija, dok sam u ostalim radovima nastojao da prikaz boja ostane što prirodniji.
Postprodukcija zato za mene predstavlja više od završne obrade. Ona je deo procesa kroz koji razumem ono što sam fotografisao i omogućava da konceptualne veze unutar serije postanu potpuno čitljive.
Marcel van Beek dopušta da poznati oblici lebde između prepoznavanja i neizvesnosti, izmičući konačnom tumačenju. U A Trance of Chlorophyll ta nestabilnost percepcije traje i nakon trenutka snimanja, a fotografije nastavljaju da se menjaju dok ih posmatramo.
Chlorophyll Trance I Chlorophyll Trance IV Chlorophyll Trance III Chlorophyll Trance II Chlorophyll Trance V
A Trance of Chlorophyll, fotografska serija
Marcel van Beek osvojio je Treću nagradu u oktobarskom ciklusu konkursa AH Magazine Artist Award 2026. za svoju fotografsku seriju A Trance of Chlorophyll.






